Alegorija triju teoloških vrlina

Alessandro Maganza (1556. – nakon 1630.)

Alegorija triju teoloških vrlina

ulje na platnu, 94,2 x 112,2 cm
(inv. br. SG-229)

 

Kako je Strossmayerova galerija prvenstveno usmjerena na stare majstore, što će reći slike nastale prije 1800., očekivano je da je među umjetninama iz našega fundusa velik udio onih sakralne tematike. Ljubav prema bližnjemu (grčki ἀγάπη = Agápe, latinski Caritas) jedna je od temeljnih kršćanskih kreposti: u okviru njihove podjele na tzv. stožerne (pravednost, razboritost, jakost i umjerenost) i teološke vrline, ona se zajedno s vjerom i ufanjem (nadom) ubraja u potonje. Uobičajeno se prikazuju kao ženski likovi s odgovarajućim razlikovnim atributima.

 

Alessandro Maganza (1556. – nakon 1630.), Alegorija triju teoloških vrlina, ulje na platnu, 94,2 x 112,2 cm

 

Iako je uz ovu sliku u Galeriji dugo stajao naslov Tri Marije, zapravo je riječ o alegorijskom prikazu spomenutih triju teoloških kreposti: Vjere, Ljubavi i Nade.

 

 

Najčešći je atribut Vjere križ, no ona može držati i kalež, krstionicu ili svijeću, a od protureformacije otvorenu knjigu na kojoj je križ – Sveto pismo. U ovom slučaju lik Vjere desnicom drži raspelo dok istodobno gestom lijeve ruke upućuje na nj. Iza njezina ramena vide se ploče s uklesanih Deset Božjih zapovijedi. Sukladno uobičajenom načinu prikazivanja, noga joj se oslanja na kameni blok, kao simbol čvrstog temelja i stabilnosti.

 

 

Nadu prepoznajemo u krajnje desnom, klečećem liku sa sklopljenim rukama i pogledom usmjerenim u nebo, kako je se od renesanse uobičajilo prikazivati.

 

 

Prema crkvenom učenju, Caritas istodobno podrazumijeva ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, te je dugo, kao podesnije za vizualno predočavanje, bilo uvriježeno personificirati je u liku žene koja izvodi djela milosrđa, kasnije svedena na tek jedno simboličko milosrdno djelo. Nakon što je u 13. stoljeću sv. Bonaventura razvio učenje u kojemu ljubav prema Bogu prispodobljuje s razgorjelom vatrom, u talijanskoj se umjetnosti Caritas počinje prikazivati sa svijećom u ruci ili sa svojevrsnom vazom iz koje izlazi plamen. Od 14. stoljeća može držati goruće srce, katkad u kombinaciji s atributima koji sugeriraju zemaljsku ljubav, poput primjerice zdjele voća. Ljubav prema bližnjem može biti prikazana i kao žena koja doji dva djeteta, a slično značenje ima još jedan njezin atribut, pelikan koji mladunčad hrani svojom krvlju. Sačuvan nam je jedan opis naše slike, iz 19. stoljeća, u kojemu se kao atribut Ljubavi prepoznaje „goruća granatska razkoljena jabuka“, dakle gorući raskoljeni nar.